Dugačak preko šest metara, Bugatti Tip 41 Royal je imao izvanredan 12,8-litarski redni osmocilindrični motor smješten ispod dugog, rešetkastog poklopca. Tip 41 svjedoči o zanatskoj vještini po kojoj je Bugatti i danas poznat. Konstrukcija je bila takva da su za podizanje poklopca bila potrebna dva čovjeka, dok je međuosovinski razmak automobila iznosio 4,3 metra. Predstavljao je vrhunac dekadencije prije velike krize 1929. Više volimo modele kao type 37 i druge manje modele koji su rasturali na utrkama tog doba. Primjer smo vidjeli u muzeju Mille Miglia što možete pogledati na videu cca 5:10

Razvijajući do 300 KS pri 1.800 o/min, izvanredni motor Tipa 41 bio je sposoban ubrzati 3,5-tonski automobil Tipa 41 do nevjerojatne maksimalne brzine od 200 km/h. Među naprednim značajkama motora su bili bregasta osovina iznad glave koja je pokretala tri ventila po cilindru, komore za sagorijevanje sa po dvije svjećice umjesto jedne.

Iako je francuska nacionalna željeznička mreža u to vrijeme imala dobro razvijenu infrastrukturu, uglavnom se oslanjala na sporu parnom vuču. Ova situacija je dodatno pogoršana pojavom konkurencije u obliku automobila i autobusa, što je značilo da je francuski željeznički promet hitno trebao modernizaciju. Ettoreova inovativna ideja inspirirana Bugatti Royale automobilom je postigla maksimalni učinak, gurajući francuske željeznice u novo doba. Izvodeći precizne inženjerske modifikacije i tehničke iteracije, omogućio je da se osmocilindrični motor Royale automobila rekonfigurira i koristi u novim višenamjenskim željezničkim vagonima s četiri osovine koje je razvio za francuske željeznice. U samo devet mjeseci je dizajnirao i razvio plan za novu generaciju luksuznog putovanja vlakom velike brzine.

Tijekom prvih homologacijskih testiranja, kombinacija snažnog pogona, lagane konstrukcije i aerodinamične učinkovitosti prekrasnog i vitkog vlaka omogućila mu je postizanje maksimalne brzine od 172 km/h, što je tada bio rekord u željezničkom prometu. Površine i oblici vlaka bili su optimizirani za aerodinamiku, predstavljajući novu razinu inženjerske izvrsnosti za vlakove koja je već bila središnja tema Ettoreovog pionirskog rada u automobilskoj industriji.

Godine 1934., kasnija verzija vlaka postala je najbrži vlak ikad na svijetu, postavljajući novi rekord od 196 km/h.

Ukupno gledano, Bugatti je bio odgovoran za razvoj i proizvodnju 88 vlakova. Ovi izvanredni postignuća su omogućili Bugattiju da ne samo preživi nemirne 1930-e godine, već i da izraste jači, pri čemu se tvornica proširila kako bi obuhvatila dodatne operacije potrebne za proizvodnju i održavanje vlakova.

Drugi svjetski rat zapečatio je sudbinu orginalnom Bugatti-ju.
Nema veze, danas im je zato šef naš čovik 🙂